Obiteljsko seosko domacinstvo agro turizam

Bogata konavoska bastina od prapovijesti do danas

BAŠTINA KONAVALA

Konavle kroz povijest

Konavle se nalaze na krajnjem jugu Hrvatske i obuhvaćaju područje od dvjestotinjak kilometara četvornih između Crne Gore na istoku, kraškog zaleđa istočne Hercegovine na sjeveru, Župe Dubrovačke na zapadu te mora na jugu. Riječ je području koje se oduvijek nalazilo na razmeđu civilizacija i koje je oduvijek bilo predmetom interesa vojski koje su tuda prolazile. Tako su, u 6 tisuća godina poznate povijesti Konavala, u njima ratovali, živjeli i svoje tragove ostavili Iliri, Rimljani, Slaveni, Francuzi, Austrijanci...

Prapovijest

Jedan kameni nalaz na području Kolovir u Konavoskom polju dokaz je ljudske prisutnosti u Konavlima još u paleolitiku, dok je mlađe kameno doba ili neolitik u Konavlima zabilježeno samo po slučajnim nalazima. Sjekire pronađene u Močićima, Čilipima ili Pridvorju koje su prvotno datirane u to razdoblje, kasnije su povezane sa kameno–bakrenim dobom ili eneolitikom.

Najstariji stanovnici Konavala vjerojatno su bili Tračani, a pretpostavlja se kako su od ilirskih plemena na području Konavala živjeli Plereji i Ardijejci koje su 135. godine prije Krista pokorili Rimljani, priključivši Konavle svom Iliriku.

U željeznom dobu Konavle su bile gusto naseljene, o čemu svjedoči veći broj ilirskih predmeta, gradina i nekropola (gomila, tumula). Gomile su razasute po cijelim Konavlima i veći dio ih je u potpunosti uništen. Bilo ih je 180 na oko 115 različitih položaja i gotovo sve imaju obilježja ilirskih grobnih gomila.

Na području Konavala utvrđeno je i šezdesetak gradina. Neke su služile kao stalna ili povremena naselja, dok su neke bile utvrde ili izvidnice u obrani. Dio ih je bio nastanjen samo u prapovijesti (Osorgrad na Kuni i Sveti Spas u Vitaljini), neke su opstale i u rimsko doba (Gradac u Vodovađi, Lončine u Kuni i Obod u Obodu), a neke sve do srednjeg vijeka (Soko kula u Dunavama, Cavtat-Epidaur i vjerojatno Molunat).

Antika

Rimljani su u Konavle vjerojatno došli ili u vrijeme prvog ilirskog rata 229. godine prije Krista ili pak, što je vjerojatnije, 167. godine prije Krista, kad je propala Ilirska država. Epidaur su učinili svojom kolonijom s ustavom, opskrbili ga vodom iz 2o kilometara udaljene Vodovađe, te ga cestovno povezali sa svojim sjevernim i južnim kolonijama.

U Epidauru i Konavlima kršćanstvo se počelo širiti poslije Konstantinovog milanskog edikta 313. Godine, a pretpostavlja se da je već u 4. stoljeću u Epidauru bila biskupija.

Rimljani su u Konavlima ostavili brojne tragove od kojih su do danas dijelom očuvani epidaurski akvadukt, rimske ceste, vile rustike, te dva svetišta boga Mitre.

Slavenizacija

Nakon smrti istočnorimskog cara Justinijana 565. godine, Avari prodiru u Podunavlje, a  početkom 7. stoljeća Avari i Hrvati, zajedno s ostalim Slavenima, pustoše sjeverozapadni dio Balkanskog poluotoka. Tada zauzimaju, pljačkaju i ruše Epidaur, a domicilno stanovništvo pred barbarima bježi i sklanja se u Spilan iznad Plata, u Gradac kod Brgata, te na hrid podno Srđa gdje će se kasnije razviti Dubrovnik. Kasnije su se Slaveni pobunili protiv Avara i protjerali ih s ovih prostora u Panonsku nizinu, a u diobi zemlje Konavle su pripale Hrvatima.

Stanovnici Konavala su bili organizirani u seoske općine s rodovskim društvenim poretkom. Više seoskih župa činilo je župu Konavle kojom je upravljao župan. Župa Konavle, kao posebna župa, bila je u sastavu šire oblasti Travunije čije je sjedište bilo u Trebinju.

Sljedećih nekoliko stoljeća Konavle su pod vlašću Bizanta, bilo kao autonomna oblast ili dio Duklje, te pod srpskim i bosanskim vladarima.

O dukljanskom razdoblju u Konavlima svjedoče predromanička crkva Svetog Dmitra u Gabrilama te mramorni ulomak s natpisom na glagoljici pronađen u crkvi Male Gospe ispod tvrđave Soko, a o vlasti bosanskih velikaša u 14. i 15. stoljeću  brojne nekropole stećaka uz seoske crkve.

Dubrovačka vlast

Pod dubrovačku vlast Konavle su potpale u 15. stoljeću,  kad je Republika, u strahu od Turaka, od bosanskih velikaša u dva navrata kupila cijelo područje. Stanovništvo Konavala su u to vrijeme činila tri glavna sloja - vlasteličići, puk i svećenstvo. Povlastice koje su vlasteličići uživali Republika je brzo ukinula te organizirala vlast jednaku onoj na ostalom teritoriju. Čitave Konavle tvorile su knežiju na čijem je čelu bio knez i njegova dva zamjenika, potkneza. Kneza je biralo Veliko vijeće, mandat mu je trajao najprije 6 mjeseci, a kasnije godinu dana, a boravio je u svom dvoru u Pridvorju.  Uz kneza, u Cavtatu je prebivao i kapetan koji je bio na čelu Cavtatske kapetanije, a koja je, uz Cavtat, uključivala i Obod, Močiće te Uskoplje. Konavoski knez i cavtatski kapetan često su bili jedna osoba.

Kmetovi su živjeli u kućama u sklopu vlastelinskog imanja i bili su obavezni za gospodara odraditi 75 dana godišnje (posljednjih nekoliko godina Republike 90 .Svi su seljaci, neovisno o statusu, bili slobodni. Smjeli su napustiti zemlju, odseliti se u Grad i tamo trgovati, voditi obrt ili ploviti. Svi veći sporovi između zemljovlasnika i seljaka rješavali su se pred sudom u Dubrovniku, a zemljovlasnik nije imao nikakve sudske vlasti nad svojim seljacima. Čak ih nije smio ni otjerati sa svoje zemlje bez dopuštenja Velikog vijeća.

Slično kao u vrijeme antike kad su u Konavlima građene vile rustike, u vrijeme Dubrovačke Republike na cijelom je području izgrađen veliki broj ladanjsko-gospodarskih kompleksa. Ta su zdanja imala dvostruku funkciju, bili su mjesta za ladanje (odmor) svojih vlasnika, ali i upravni i gospodarski objekti. Ladanjsko-gospodarski kompleksi građeni su i u Gornjoj i u Donjoj bandi, međutim, njihova najveća koncentracija je u selima Donje bande - Močićima, Čilipima, Komajima, Radovčićima te u administrativnom središtu Konavala, Pridvorju. Većina ih je uništena tijekom prodora rusko-crnogorske vojske 1806. godine, nakon čega ih je tek manji broj obnovljen.

Za vrijeme Dubrovačke Republike započinje i gradnja kmetskih stambenih objekata Gradilo se kamenom na padinama, kako bi se sačuvalo plodno tlo, kao i na terenima koji su bili manje dostupni potencijalnim razbojnicima. S druge strane, organizacija obitelji i skupina, kao i društveni odnosi u vremenu gradnje uvjetovali su oblike i veličine stambenih zgrada, unutarnju organizaciju prostora, količinu i veličinu popratnih gospodarskih objekata i td.

Tradicionalna konavoska kuća je jednokatnica, redovito građena od kamena, s pročeljem okrenutim prema jugu. Pravokutnog je oblika, do 15 metara duga i oko 4 do 5 metara široka, ovisno o dužini čempresovih greda koje su korištene za izradu drvenih podova. Prilazi joj se kroz dvorište, koje je popločano kamenom kaldrmom. Zbog neravnog terena na kojem je građena, sjeverni dio kuće (podrum) je obično bio ukopan i služio je za smještaj krupne stoke, a kasnije kao podrum u kojem je bio tkalački stan, konoba, 'kamara od uja' s velikim kamenim pilima u kojima se čuvalo maslinovo ulje, vinski podrum (vinica).

Poviše potpoda je pod - početak stambeni prostor, a uglavnom služi za kolektivni boravak. 'Gornji pod', pak, služi kao spavaonica, a nad njim je još i 'potkuplje' (potkrovlje).

S prednje strane kuće obično se nalazi velika terasa, a ispod nje voltima nadsvođeni prostor. Iz tog se prostora obično može doći do potpoda. Ispred terase je obično obor. Prostor koji obuhvaćaju kuća, gumna i pojate naziva se 'kućište' i ono je obično obzidano zidom visine 2 metra i više.

Konavoska kuća u prostoru poda (prizemlja) obično ima jednu veliku prostoriju (salu) kojoj je u središtu trpeza s dvije duge klupe (banka) te manjim stolicama (tovjelicama) i običnim (stočićima). Iz nje su vrata vodila u spavaće sobe (kamare) i stepenište (skala) u gornji pod. Na takvu organizaciju prostora utjecao je način gradnje ladanjsko-gospodarskih kompleksa dubrovačke vlastele u Konavlima.

Hrana je pripremana u 'kominu' koji je često bio dograđivan na kuću ili je pak bio zasebna građevina. Kad je bio dio kuće, uvijek je bio povezan sa salom. U njemu se nalazilo otvoreno ognjište (popret) na kome se kuhalo, a služio je i za boravak tijekom hladnijih dana. Ponekad je ognjište bilo okruženo kamenim stolicama.

Gornji pod je služio kao spavaonica ili se upotrebljavao kao prostor za držanje dijela ljetine na suhom (rogači, sočivo, buhač). Ako je upotrebljavan kao spavaonica, ljetina se držala u potkuplju.

Terasa ima značajniju ulogu od tek funkcionalnog proširenja ulaza u kuću. Uokvirena je kamenim klupama (pižulima) i služi kao vanjski prostor za obitavanje. Budući da se nalazi s južne strane, veći dio godine je osunčana i zaklonjena od sjevernog vjetra te se s nje pruža pogled na cijeli prilaz imanju.

Neposredno uz kuću nalazi se i bunar u koju se skuplja kišnica s krova kuća, a nekim slučajevima i sa gumna ili terase. 

Gumna su služila za plijevljenje, a gradila su se u neposrednoj blizini pojata. Kružnog su oblika, obzidana do pola metra visokim zidom i građena u suhozidu ili crljenici i klaku. Obično imaju dva ulaza, jedan za ulaz konja ili mazge koji obavljaju vršidbu i drugi za iznošenje slame u pojatu. Radna površina im je najčešće bila popločana velikim kamenim, ravnim pločama, a u sredini se nalazio kameni stup za koji se vezala životinja.  

Kućarice ili bunje su poljske kamene kućice građene u suhozidu. Obično su građene u obliku kruga promjera 2 do 3 metra s kupolom od kamenih ploča umjesto krova. No, u Konavlima postoje i primjeri ravnog krova (u Radovčićima) koji je služio za sušenje smokava.

Kućarice su građene u baštinama udaljenijim od kuće kako bi se u njima mogli privremeno skloniti ljudi ili ljetina. Ponekad su se koristile i kao mjesto za odmor za vrijeme podnevnih vrućina.
Kućarice su građene na cijelom Mediteranu, a u Konavlima ih ima samo na Konavoskim brdima i u selima Donje bande.

Nakon pada Republike

Odredbama u Požunu (Bratislava, Presburg) od 26. prosinca 1805. godine Francuska je dobila bivše posjede Mletačke Republike na istočnom Jadranu koji su u tom trenutku bili  pod austrijskom upravom. Trebala ih je preuzeti do veljače 1806. Godine, no kako nisu  ispoštovali rok, ruska Baltička flota iz Sredozemnog mora dolazi u Boku i zauzima je 6. ožujka 1806. godine. Pri tome su imali potporu crnogorskog vladike Petra I. Petrovića Njegoša te lokalnog pravoslavnog stanovništva.

Tako se Dubrovačka Republika našla priklještena između dvije zaraćene velesile koje su se sukobile u Konavlima. Tijekom rata, od 30. svibnja, kad je sukob počeo, pa do 3. listopada, kad su Francuzi istjerali združene ruske, crnogorske i istočnohercegovačke vojne snage, dobar dio Konavala je uništen i opljačkan.

Ne zna se koliko je Konavljana poginulo u borbama i masovnim pljačkama, jer su u ratu zapaljeni mnogi župni arhivi s matičnim knjigama, no procjenjuje se da je tada u Konavlima poginulo između 250 i 300 ljudi. Od ukupnog broja kuća (850), spaljeno je njih 251, odnosno 22.8 posto.

Republika je ukinuta 31. siječnja 1808. Godine, a povijest Konavala nakon toga identična je onoj ostalih hrvatskih prostora.

U stogodišnjoj vladavini Francuske i Austrougarske izgrađena je većina infrastrukturnih objekata u Konavlima, kao i veće, danas uglavnom župne, crkve. U pučkoj arhitekturi tog vremena pojavila se arhitektonska posebnost. Riječ je o kominatama gospodarskih, zadrugarskih zajednica koje su obilježile vizure ruralnog krajolika.

Kominate su velike kamene kuhinje s ognjištem, koje su služile i za dimljenje i sušenje mesa, a koje imaju ožbukan krov izveden u obliku krnje piramide. Pretpostavlja se da je predložak za njihovu gradnju bio burgundski kamin koji je sličan po unutarnjem arhitektonskom obliku. Njihovom unutrašnjošću dominira ognjište na podu, u samom središtu objekta, a uokolo njega su često postavljene kamene klupe i stolovi te zidni ormari za posuđe. Zbog svojih dimenzija, kominate dominiraju kućama i gospodarskim objektima. U Konavlima ih ima 18 registriranih i sve su u Donjoj bandi, osim jedne na Franjevačkom samostanu u Pridvorju.

Nakon pada Republike i uspostavljanja francuske uprave počinje ubrzana izgradnja cestovnih putova, a austrougarska vlast je tijekom svog vladanja u Konavlima izgradila željezničku prugu (štriku). Najprije je imala vojnu namjenu, da bi kasnijŽeljezničke postaje bile su u Vojskom dolu, Mihanićima, na Zvekovici, u Čilipima, u Komajima, na Grudi i u Pločicama. Sve su jednake, i građene tipski prema standardima austrougarske željeznice.

Agroturizam Brautović
Vl. Toni Brautović
Močići 48
20213 Čilipi
Dubrovnik - Hrvatska

tel. +385(0)20771073
fax. +385(0)20773481
mob. +385(0)994771556


e-mail. info@brautovic.com